Naši diplomanti

Zanima vas herpetologija i željeli bi da tema vašeg diplomskog rada bude vezana uz vodozemce i gmazove?

Dođite do našeg ureda (Prvi Lipovac, kbr.7) i popričajte s nama. Iznesite nam svoju ideju, a ako je još nemate mi ćemo vam je pomoći osmisliti.

Već nekoliko godina pomažemo pri izradi diplomskih radova te smo do sada imali 10 studenata koji su svi uspješno obranili svoje završne radove.

 

Upoznajte se s našim diplomantima, pročitajte sažetke njihovih radova te možda dobijete ideju za svoj diplomski rad:

 

Ivona Burić, 2012.   Populacijske, merističke i morfološke značajke svojte Vipera ursinii macrops (Mehely, 1911)

SAŽETAK
Planinski žutokrug, Vipera ursinii macrops nastanjuje visokoplaninske travnjake u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji. Smatra se balkanskim endemom dinarskog areala. Dosadašnji radovi za ovu podvrstu su bili vezani za rasprostranjenost i ekologiju planinskog žutokruga. Merističke i morfološke karakteristike su obrađene samo tijekom odvajanja ove podvrste. Cilj istraživanja je bio prikupiti podatke iz 3 populacije sa 3 različita lokaliteta (Velebit, Hrvatska; Bjelasica, Crna Gora; Bistra, Makedonija) koji se nalaze unutar područja rasprostranjenosti podvrste kako bi vidjeli da li postoje razlike u merističkim i morfološkim karakteristikama glave. Cilj je bio vidjeti da li postoji intrapopulacijska i interpopulacijska varijabilnost navedenih karakteristika. Ukupno sam pregledala i premjerila 247 jedinki planinskog žutokruga. U obzir sam uzela 4 morfološke karakteristike i 17 merističkih karakteristika glave. Pokazala sam da postoje statistički značajne razlike između populacija u sljedećim karakteristikama: ukupna duljina tijela, širina, duljina i visina glave, broj apikalnih, pileusnih ljuska i učestalosti dodirivanja preokularne i nazalne ljuske. Također postoji spolni dimorfizam kod mužjaka i ženki u ukupnoj duljini tijela i broju pileusnih ljusaka.

 

Igor Vilaj, 2012.   Riđovka, Vipera berus (Squamata, Viperidae) u Hrvatskoj: populacijska ekologija, odabir mikrostaništa i termoregulacija

SAŽETAK

Riđovka, Vipera berus (Linnaeus, 1785) je najšire, a ujedno i najsjevernije rasprostranjena terestrička vrsta zmije u svijetu. U Hrvatskoj nalazimo dvije podvrste u tri odvojene populacije. Terenska istraživanja provedena su na dva različita lokaliteta u Hrvatskoj: Okuje (Turopolje, dolina rijeke Save; V. b. bosniensis) i Begovo Razdolje (Gorski kotar; V. b. berus). Monitoring vrste proveden je Capture – Mark – Recapture metodom tokom četiri godine u Okuju (2009. - 2012.), odnosno tri godine u Begovom Razdolju (2009. - 2011.). Cilj istraživanja bio je utvrditi postoje li interpopulacijske i intrapopulacijske sličnosti i razlike u odabiru mikrostaništa, termoregulaciji, dnevnoj i godišnjoj aktivnosti, spolnoj strukturi te analiziranim merističkim karakteristikama. Analizirani uzorak obuhvaćao je ukupno 106 jedinki (50 iz Begovog Razdolja, 56 iz Okuja). Utvrđeno je da postoje statistički značajne razlike u duljini i visini glave te tjelesnoj težini jedinki. Jedinke riđovke u Okuju preferiraju zatvoreni tip, a jedinke u Begovom Razdolju otvoreni tip mikrostaništa. U obje populacije postoji razlika u spolnoj strukturi te termoregulaciji prema spolu i tipu obojenja. U Okuju riđovke počinju svoju aktivnost u mjesecu ožujku, a u Begovom Razdolju u mjesecu lipnju.

 

Senka Baškiera, 2013. Reproduktivne značajke živorodne gušterice(Zootoca vivipara Lichtenstein)

SAŽETAK

Živorodna gušterica, Zootoca vivipara Lichtenstein 1823 ima najveći areal rasprostranjenja od svih gmazova, ali njena je rasprostranjenost na na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine slabo poznata. Zbog toga je napravljena nova karta distribucije ove vrste. Živorodna gušterica jedina je unutar porodice Lacertidae koja ima dva načina razmnožavanja, oviparni i ovoviviparni. Proučavane su dvije populacije: jedna s planine Vlašić (BIH; pripada podvrsti Zootoca vivipara vivipara Von Jacquin, 1787) i druga iz šume Spačva (RH; smatra se da pripada podvrsti Zootoca vivipara pannonica Lac & Kluch, 1968). Kako bih utvrdila njihovu reproduktivnu strategiju, sakupila sam gravidne ženke i držala ih u terariju sve do izlijeganja mladih. Bilježila sam promjene mase ženki prije i poslije polijeganja jaja, te masu i veličinu jaja i tek izleglih mladunaca. Istraživanje je pokazalo da veće ženke imaju veća legla i veće i teže potomstvo, dok rezultati t-testa pokazuju da oviparne ženke imaju veća legla, veću srednju masu i srednje SVL vrijednosti mladunaca.

 

Ana Kolarić, 2013. Morfološke značajke, spolni dimorfizam i reprodukcija ivanjskog rovaša (Ablepharus kitaibelii Bibron & Bory, 1833) u Hrvatskoj

SAŽETAK

Ablepharus kitaibelii jedan je od najmanjih europskih guštera. U Hrvatskoj je distribucija vrste ograničena na dva lokaliteta (Papuk i Ilok) gdje su kroz četiri godine prikupljani podaci. Cilj rada bio je istražiti morfološke i reproduktivne značajke hrvatskih populacija, utvrditi morfološke sličnosti i razlike u mjerenim značajkama između istraživanih populacija te utvrditi postojanje morfoloških razlika između mužjaka i ženki. Poznavanje reproduktivnog i cjelokupnog životnog ciklusa vrste važno je za procjenu održivosti i preživljavanja pojedinih populacija. Prema morfološkim značajkama hrvatske populacije odgovaraju podvrsti A. kitaibelii fitzingeri. Utvrđene su statistički značajne razlike u veličini glave između jedinki s Papuka i jedinki iz Iloka. Postoje naznake da je prisutan spolni dimorfizam, odnosno da ženke u prosjeku imaju dulje tijelo, a mužjaci nešto veće glave i veću duljinu tijela od vrha njuške do prednjih nogu. Ženke A. kitaibelii s Papuka imaju jedno leglo godišnje, u prosjeku 2,78 jaja i 1,52 mladunaca po leglu. 

 

Katarina Koller, 2013.   Rasprostranjenost i zaštita vrste Proteus anguinus Laurenti, 1768 u Hrvatskoj

SAŽETAK

Vrsta Proteus anguinus je endemski stigobiont Slovenije, područja Trsta u Italiji, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nastanjuje podzemne vode Dinarskog krša. Analizom literaturnih podataka i osobnom komunikacijom sa biospeleolozima ustanovilo se da na području Hrvatske trenutno postoji 68 nalazišta na kojima je barem jednom zabilježeno prisutstvo čovječje ribice. Od spomenutih nalazišta 37 su sigurna, 10 su sigurna, nedostupna nalazišta, 14 su potencijalna i 7 su najvjerojatnije kriva nalazišta. Napravljen je popis prvih nalaza čovječje ribice za svaki lokalitet zasebno. U drugom dijelu rada provedena je analiza prikupljene literature iz koje je vidljivo da su se prvotna istraživanja odnosila na rasprostranjenost populacija, dok su kasnija istraživanja uključivala anatomiju, ponašanje i biologiju vrste. Najnovija istraživanja bave se genetikom. Posebno se želi istaknuti potreba za zaštitom ove ugrožene vrste. Čovječa ribica je ugrožena zbog ograničenog rasprostranjenja i male veličine populacije. Negativni učinci na opstanak vrste su degradacija podzemnih sustava, ekonomski razvoj, industrijsko zagađenje te nekontrolirano i nestručno sakupljanje jedinki.

 

Tatjana Vološen, 2013.   Procjena starosti zelenih žaba roda Pelophylax Fitzinger, 1843 metodom skeletokronologije

SAŽETAK

Metodom skeletokronologije su obrađene jedinke tri taksona zelenih žaba roda Pelophylax ulovljene tijekom 2011. i 2012. godine. Pretpostavlja se da ta tri taksona tvore hibridogenski kompleks sličan Pelophylax kl. eskulentus kompleksu, međutim kako se radi o drugačijim roditeljskim vrstama smatra se da je riječ o novom još neopisanom kompleksu. Potvrđivanje novog modela odnosa zelenih žaba može biti poticaj za istraživanja takvih odnosa diljem svijeta. U ovom radu su skeletokronološkom metodom obrađene bedrene kosti 101 jedinke. Iz poprečnih prereza su iščitane linije usporenog rasta koje su poistovjećene s godištem jedinki. Starost jedinki je uspoređena s duljinom tijela i duljinom femura te se utvrdila razlika u indeksu rasta među taksonima. Najstarije jedinke su bile stare 6 godina, a najmlađe 1 godinu. Roditeljske vrste, P. kurtmuelleri i P. shqipericus, su imale prosječnu starost 4 godine odnosno 1,5 godinu dok je hibrid očekivano imao prosječnu procijenjenu starost između roditeljskih vrsta 1,8 godina. Razlike u starosnoj strukturi mogu doprinijeti boljem razlikovanju i opisivanju taksona kao i uvođenju bolje zaštite.

 

Petra Lisičar, 2014.   Morfometrijske i ekološke značajke šare poljarice, Hierophis gemonensis (Laurenti, 1768)

SAŽETAK

Šara poljarica, Hierophis gemonensis, monotipska je vrsta zmije iz porodice guževa (lat. Colubridae). Naseljava suha kamenita staništa mediteranske klime od Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, Albanije do zapadne i istočne Grčke, kao i mnoge otoke Jadranskog i Jonskog mora i Karpate Grčke. Cilj ovog rada je odrediti morfometrijske i merističke značajke šare poljarice te njenu točnu distribuciju u Hrvatskoj. U sklopu zadanog potrebno je utvrditi prisutnost spolnog dimorfizma te postoje li statistički značajne razlike u mjerama uzorka sačuvanih u etanolu i živih jedinki mjerenim tokom terenskih istraživanja. Istraživanje se vršilo na uzorku od 50 jedinki sačuvanih u 70%-tnom etanolu i 51 živih jedinki premjerenih tijekom terenskih istraživanja. Za svaku jedinku su zabilježena 3 meristička i 14 morfometrijskih obilježja. Spolni dimorfizam je potvrđen u merističkim i morfometrijskim značajkama.

 

Mak Vujanović, 2014.  Procjena osjetljivosti faune vodozemaca i gmazova Hrvatske i Bosne i Hercegovine uz definiranje važnih herpetoloških područja

SAŽETAK

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živi 59 vrsta vodozemaca i gmazova. O procjeni osjetljivosti do sad je rađeno samo na naše tri zmije otrovnice (Jelić et. al., 2013), a u Italiji su obuhvaćeni svi vodozemci i zmije (Filippi i Luiselli, 1999; Andreone i Luiselli, 2000). Procjene ugroženosti u Crvenoj knjizi odražavaju trenutni rizik od izumiranja pojedine vrste ne uzimajući u obzir ekološke parametre. Veliki broj vodozemaca i gmazova na našim područjima imaju preduvjete za izumiranje zbog utjecaja širokog spektra čimbenika i zato se stvara potreba da se procjena osjetljivosti herpetofaune napravi za sve vrste te da se odrede važna herpetološka područja koja bi se trebala zaštititi.

 

Matej Vucić, 2014. Određivanje vrsta i hibrida zelenih žaba (rodPelophylax) sa Skadarskog jezera (Crna Gora) analizom molekularnih biljega

SAŽETAK

Provedeno je istraživanje zelenih žaba sa Skadarskog jezera (Crna Gora) u svrhu određivanja vrsta i hibrida ove zanimljive skupine vodozemaca na navedenom području. Zelene žabe (rod: Pelophylax) je iznimno složena skupina životinja sa opisanih 25 vrsta i 3 hibridna kompleksa, od kojih je najbolje istražen Pelophylax kl. esculentus. Prethodna istraživanja zelenih žaba na Skadarskom jezeru temeljena na morfološkim karakteristikama i složenim molekularnim metodama poput citogenetike i elektroforeze alozima ukazuju na postojanje barem dvije vrste te njihovog hibrida. Pošto vizualne i morfološke metode determinacije zelenih žaba nisu uvijek pouzdane ciljevi ovog diplomskog rada su: utvrditi koje su vrste zelenih žaba prisutne na području Skadarskog jezera koristeći mitohondrijske i jezgrine biljege i utvrditi da li dolazi do hibridizacije različitih vrsta zelenih žaba na području Skadarskog jezera. Molekularno istraživanje je temeljeno na vrlo jednostavnoj metodi gdje se po duljini albuminske intronske regije, koja se razlikuje od vrste do vrste unutar ovog roda, može odrediti koje vrste imamo u uzorku i postoje li hibridi. Dodatno je obrađena i mitohondrijska ND3 regija kako bi se sa sigurnošću utvrdile vrste, budući da postoje veliki setovi podataka u on-line bazama podataka nukleotidnih sekvenci kao što je GenBank.

 

Ivan Damjanović, 2015. Procjena vijabilnosti i opstojnosti populacije ivanjskog rovaša (ablepharus kitaibelii) na papuku u uvjetima stohastičkog okoliša kroz stogodišnji vremenski period

SAŽETAK

Ivanjski rovaš(Ablepharus kitaibelli) jedan je od najmanjih vrsta guštera u Europi, a ujedno i najmanja vrsta guštera u Hrvatskoj. Rasprostranjenost vrste u Hrvatskoj ograničena je na izoliranim populacijama na planini Papuk i gradskom parku u Iloku. Podaci su prikupljani na Papuku kroz četverogodišnji vremenski period. Cilj rada bio je procijeniti vijabilnost populacije u sadašnjim uvjetima, opstojnost populacije u stohastičnom okolišu kroz stogodišnji vremenski period i utvrditi glavne čimbenike promjene trenda dinamike rasta populacije. Prema dobivenim rezultatima procjene vijabilnosti, iako je 100 %-tna vjerojatnost opstanka, ukupna dinamika rasta je negativna. Može se zaključiti da bi aktiviranje negativnih čimbenika ubrzalo negativan trend dinamike rasta i gurnulo populaciju u prijevremeno izumiranje. Istraživanje je pokazalo da unutarnji čimbenici, kao mortalitet juvenilnih jedinki, imaju veći utjecaj na opstojnost populacije od vanjskih okolišnih čimbenika, odnosno stohastičnosti sustava. Rezultati istraživanja također su pokazali da se introdukcijom vrste i poboljšanjem stanišnih uvjeta uvelike povećava opstojnost populacije.

 

 

 

 

 

 

Joomla templates by a4joomla